Kad bi gradovi imali oči, veliki bi često s podsmjehom gledali male, a kad bi imali jezik i ostalo potrebno za govorenje, često bi se sprdali s s malim. S druge strane, dok u velikim gradovima javne kuhinje za sirotinju rade dan-noć, u malim ih obično nema. Da mali grad može biti taman, pokazuje Orahovica. Područje grada, jednog od najmanjih u Hrvatskoj, ima 5.304, a samo naseljeno mjesto svega 3.954 stanovnika, što nimalo nije zasmetalo da Orahovica odavno slovi kao „mala Švicarska“, a nakon takvog nadimka nema se više šta pojašnjavati.

I prostorno je gradić mali, obletiš ga dok si rek'o keks. To je, međutim, tako samo teoretski, budući da ćeš, ako si ga već došao vidjeti, mnogo puta naprosto morati zastati. Nadležni su se, izgleda odavno, intenzivno dali na razvoj turizma i očito im ide pa je orahovački kraj postao ne samo jedno od najposjećenijih područja u Virovitičko-podravskoj županiji već i u čitavoj kontinentalnoj Hrvatskoj. Ima se zbog čega i doći: jest da je, kao i drugdje, nešto znamenitosti „palo s neba“, namrli Orahovčanima njihovi stari, ali se mnogo uradilo i da se to sačuva, obogati i oplemeni.

U posljednje dvije godine naiđoh na nekoliko dvoraca u Slavoniji, Baranji, Podravini, Zagorju… koji se obnavljaju. Koliko god mi je stuga vidjeti one neobnovljene, toliko mi bude krivo što ne mogu vidjeti one koje obnavljaju. Dešava se i u Orahovici: po fasadama dvorca razapete skele, ispred užurbani radnici, dizalice i visoke gomile šuta. Dvorac je poznat kao kurija Mihalović, po obitelji koja mu je bila vlasnikom 176 godina, usput na poziciji „osnovna sredstva“ imajući i orahovačko vlastelinstvo, a dala je, recimo, i posljednjeg hrvatskog bana, Antuna pl. Mihalovića; bansku je dužnost obavljao do 1919., kada su hrvatske guske odsrljale u beogradsku maglu. Drugi naziv mu je Grgin dvorac, po posljednjem vlasniku dr. Svetozaru Grginu, koji ga – u međuvremenu je izbrisan iz bilance Mihalovića – kupuje od Gutmanna, onih što su podigli Belišće.

M.J. | Bljesak.info / Kurija Mihalović/Grgin

Mnogi Orahovčani su, budući da je u dvorcu neko vrijeme djelovala ambulanta s rodilištem, prvi put zakmečali upravo unutar nekadašnjih plemenitaških zidina, ali to je davna prošlost, a sadašnjost bi trebala biti da su u dvorcu smješteni knjižnica i muzej. Knjižnica me ne sekira, ionako se tu ne bi imalo snimiti ništa posebno, ali muzej? „Idite u Općinu, tamo je nešto poredano“, upućuje me sredovječni muškarac, očito jedan od šefova, blago nervozan što mu neko, još bez pitanja, šetka rubom radilišta i k tomu još svako malo sijeva blicem foto-aparata.

A dobro, šta je – tu je, odoh u Općinu, koja to, već rekoh, odavno nije, budući da je postala Grad. Već prije sam negdje u čaršiji naišao na firmu Turističkog ureda, ali su vrata zaključana, a po svemu se vidi da unutra odavno niko nije ušao. Znat će, računam, općinari, da ne kažem građani.

Dolazim, izgleda, taman u vrijeme pauze za doručak, ali mi nimalo ne smeta što ne nalazim nikoga ko mi može pomoći. Pomoć mi ustvari ni ne treba: eksponati iz muzeja su, barem oni najvažniji i najvrjedniji, znači arheološki, njih lajkam daleko najviše, izloženi upravo u hodnicima zgrade gradske uprave. Topovska đulad u korpi za branje kukuruza; naizgled, što bi rekli u Hercegovini, „niđe veze“, ali djeluje simpa. U armaturnoj mreži su – može neko „pozajmiti“ koju kuglu pa napraviti belaj :) To je samo početak, đuladi se nađe na svakom srednjovjekovnom gradu, kao i tankog glinenog posuđa, željeznih strjelica, srpova, kosa, kosijera, dlijeta, sjekira, noževa, makaza…, ali ne nađe baš svugdje renesansnih kamenih vijenaca i ploča s isklesanom rozetom iz istog razdoblja. Posebno impresivno djeluju krhotine, kao i poneki čitav ili naknadno spojen komad zeleno obojene pečene keramike s bezbroj šara i dopadljivo izvedenim likovima. Odakle sve ovo srednjovjekovno blago?! Eee, o tom ćemo kasnije!

M.J. | Bljesak.info / Saša Rister i Lana Jurkin

Pauza je – ili sam se ja dobrano uživio – potrajala podugo, a taman kad sam s arheoloških eksponata prešao na malu galeriju slika u jednom od hodnika, preda mnom se stvori šarmantna mlada dama:

- Vi ste me tražili? – pruža ruku pa se predstavlja: - Lana Jurkin, voditeljica Turističke zajednice Grada Orahovice.

Kratko još jednom zajedno prolazimo kroz zbirku pa me vodi – nemam pojma da to u Hrvatskoj biva tako – do svog nadređenog, predsjednika gradske Turističke zajednice Saše Ristera, inače – to je to što nisam znao – gradonačelnika Orahovice. Srdačan, komunikativan, nimalo ufuran, u nas bi stariji rekli „pla'o ljuCki“. Nije da će me saslušati reda radi, vidi se da ga zanimaju i dojmovi jednog ovakvog vucavčine i potepuha o njegovom gradu, čak odmah daje naloge da neke sitnice što ih primijetih – doista su sitnice, pozitivnih stvari je nemjerljivo više – odmah budu riješene.

E sad da vidimo što je Orahovčanima „palo s neba“ i čime su sve to, kako rekoh, sačuvali, obogatili i oplemenili? Orahovica je, dakle, mali grad, ali s bogatom poviješću i, prvim spomenom iz 1228. godine, i to u jednoj ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. Arpadovića, hercega Hrvatske i Dalmacije, istog onog što je sa svojom žestokom vojskom znao protutnjati čak i našim stranama, konkretno Hercegovinom. Najstarija u gradu je, iz sredine 18. stoljeća, katolička župna crkva Našašća Svetog Križa. Da joj krov ima boju fasade, stopila bi se s nebom. Naravno da je u predosmansko doba – Turci su ovim područjem vladali od 1542. do 1690. – postojala crkva svete Katarine, bit će Aleksandrijske, mada, hajd' znaj, možda i Sijenske, a jedini njen sačuvani komadićak je ulomak dovratnika, uzidan u sakristijski ulaz, ali ga – zaključano je, šmrc ☹ - eto, neću vidjeti.

Onda jedan povelik skok, pravo u stari podrum pun dobrog vina, izgrađen 1894. po vinogradaru Nartinu pl. Nagyju, koji se, unatoč svakovrsnom tehnološkom napretku u svim segmentima života, kao 127-godišnjak, pored novih podruma-mladića, stameno drži, i dalje služeći namjeni.

I jedna vodenica na pitomoj rječici goropadnog naziva Vučica. Da, ova sadašnja je, inače jedna od desetaka nekadašnjih, rekonstrukcija stare, ali je mjesto savršeno, tako da nema puno dvojbe oko toga da je vodeničko kolo tu danonoćno ropotalo i stoljećima prije 1912., otkad potječe najstarija fotografija mlina. I tako do 1948., kada „redari“, a to su oni koji su imali „rede“ u mlinu, polako počeli odustajati. Danas je vodenica ukras, ali ne bi bila ništa posebno, nađe se mlinova i sim i tam, da se neko nije dobrano potrudio da benat izgleda k'o nov, da voda iz badnja tuče pravo u peraje, da se stablo jedne mlade vrbe nađe usred minijaturnog jezerca, ali i da sagradi i uredi fino šetalište prema parku i središtu gradića te mu, kao kamatu na sve navedeno, doda kapelicu kroz čiju se staklenu stjenku vidi klečeća djevojka s kraljevskim obilježjima; obučena u dugu bijelu halju, s krunicom u sklopljenim rukama, usrdno se i skrušeno moli.

M.J. | Bljesak.info / Usrdno i skrušeno

Nešto mlađa je parna lokomotiva 80 – 81. Tajnovito i zakučasto ime pojašnjeno je na tabli pored lokomotive: minhenska vrtka „KraussMafei“, koja ju je 1939. godine proizvela, i danas je u mnogo čemu gigant, a 80 – 81 je oznaka serije. U Orahovici su je, zbog početnih brojeva (achtzig = osamdeset) zvali „ahcigerka“, a uskotračnom prugom je Gutmannovom željeznicom, spomenuh to u putopisu iz Belišća, s maksimalnih 30 kilometara na sat, teglila vagone pune trupaca. Šestosovinska i to je čini jedinstvenom, ne samo u Hrvatskoj već – za drugu takvu se ne zna da postoji – i u svijetu. Blizu lokomotive i (valjda) mramorna ploča s dugim tekstom; postavljena, jedino to sam uspio dešifrirati, ne tako davno, čim se spominje Republika Hrvatska, ali „iz glave“ nečitka. Da su je prije 2000 godina postavili Rimljani, tekst bi se dao pročitati k'o od šale.

Blizu lokomotive, ali i drugdje po gradu, pogotovo po parku, stoje skulpture hrvatskih ratnika u povijesnim odorama. U ovom dijelu Hrvatske nisu rijetkost, naprotiv, ali opet djeluju kao dopadljiv ures grada.

I tako… Na prostranom trgu balon-pozornica, golovi za mali nogomet, sat što kazuje doba dana na sve četiri strane svijeta i fontana s kamenom gromadom. U parku još jedna manja metalna pozornica-nadstrešnica, skroman, ali ukusno izveden spomenik poginulim braniteljima, a u najdaljem kutku, valjda da nikom ne zasmeta – nahodah se da vidim ko je – bista španjolskog borca i narodnog heroja Roberta Domanyja, komandanta 2. kordunaškog odreda, poginulog 1941. Na zgradi Udruženja obrtnika – tu mu je nekad bila kuća - spomen-ploča geologu, speleologu i planinaru dr. Josipu Poljaku, a između nekoliko stambenih grada kip svetog Florijana, u spomen generacijama orahovačkih vatrogasaca.

Nekome će izgledati malo, a meni nije. A kad se doda sve što ima u okolini, uhhh…! Prvo ću do Orahovačkog jezera, u podnožju Papuka, pet minuta od grada. Uredno, sve na svom mjestu, nijedna polomljena pločica na šetalištu, nijedna polomljena grančica, nigdje grafita, ma nijedna travka ne strši – kao da sam u Njemačkoj ili Sloveniji! Da, lijepo bi bilo provesti ovdje koji sat ili čitav ovako lijep jesenski dan, ali sam na Jezeru zbog nečeg drugog, meni puno važnijeg i zanimljivijeg: eno iznad jezera, na ozidanom stepeništu, putokaz: Ružica grad.

M.J. | Bljesak.info / Orahovačko jezero

Do srednjovjekovnog grada treba se penjati kojih 15-20 minuta, a da se ima uza što predahnuti, postavljene su 23 poučne table s podacima o biljkama, životinjama, bioraznolikosti, geološkom sastavu stijenja… Eh, u ovakvim situacijama slabo marim za sve to, izdaleka omjeram tek jednu sjenicu i nekoliko brvnara, uključujući i jedan vagon: oni koji su ga ovdje dopremili, morali su se pošteno oznojiti. Kratko zastajem tek kod podzidanog i trenutno presahlog izvora, na pokaznoj tabli pomalo poetski nazvanog Izvorom života, a onda se uvrh proplanka ukažu stvarno, najstvarnije, bajkovite zidine Ružica grada.

Dvorac se prvi put spominje 1357. godine, a ko vlada njime, ima u rukama i okolno područje. Mijenjaju se plemenitaši, prodaju ga i kupuju, ali i nadograđuju, pa će se dvorac pretvoriti u poprilično prostran grad s, vidjet ću, kulama i zgradama od nekoliko katova. Naravno da su i Osmanlije 1543. stavile u njega jaku posadu, koja će ostati sve do 1687. i kraja njihove vladavine ovim područjem. Kako su Osmanlije krajem 17. stoljeća zauvijek odbačeni daleko odavde, grad, nevažan u vojnom smislu, polako pada u drugi plan, tȁ ko će se, pored onolike plodne ravnice ispod njega, verati po liticama. Ipak nije napušten sve do ere baruna Gutmanna, nakon čega se polako počinje pretvarati u ruševinu.

Zašto Ružica grad? Pretpostavki ima i ovakvih i onakvih, ali da se zna, ne zna se. Legendi je još više. Po jednoj je na zaravanku bilo sastajalište vila pa im zasmetalo što su dunđeri i argati baš tu počeli zidati dvorac. Rušile noću što se sazida danju, sve dok tajkun što je keširao dukate za gradnju ne razape mrežu i u nju uhvati najljepšu vilu koja se, jasno, zvala Ružica. Zaplele joj se vlasi i mrežu, a tajkun je dao zazidati u temelje kule. Vile ga proklele pa se, taman kad su majstori završili posao, s kule odlomi kamenčina i poklopi ga. Toliko učinkovito da mu se, eto, ni ime ne zna.

Po drugoj, nešto maštovitijoj legendi Ružica je bila ljepotica plemenita roda, ni manje, ni više već kneginja, kojoj su svi muški zaginuli u protufranačkim ratovima. Ne ide, je li, da žensko bude na čelu grada pa je Ružica, džaba ti sva tuga, odlučila naći štogod muška, ali ne bilo koga i kakvog, već onog ko pobijedi na viteškom turniru. Elem, da skratim, kad je turnir završen i pobjednik skinuo štit i kacigu i podigao vizir, ispostavilo se da se radi o franačkom vitezu. E pa hajd' ti to podnesi! Ne mogne dobra Ružica pa se s kule strmoglavi u ponor.

Ima toga još, ko bi pohvatao legende, lakše je bilo vilu Ružicu u onu mrežu. Uglavnom su joj dolje, u gradu, sazidali okruglu kamenu sjenicu i pred nju postavili mrke stražare. Pa probaj ući, dočekat će te sablja damaskija :) A odakle su svi oni arheološki nalazi što ih pogledah? Naravno, s Ružica grada!

M.J. | Bljesak.info / Ružica grad

Postoje pored Orahovice i ostaci još jedne utvrde, narod je zove Stari grad, neistražene i zasad nejasne namjene, ali je ona uvijek bila, jest i ostat će u sjeni Ružica grada. Obilazim, provlačim se i zavlačim i tamo gdje nije pametno. Neko je, srećom, na jednom opasnom dijelu postavio željezne ljestve. Sa zidina se obrušava, gdjegdje su od njih ostali samo temelji. Ostali su i najloni kojim su arheolozi pokrili sonde iskopane u jednom dijelu. Zagledam gotičke prozore, oplata im je gdjegdje, makar je to možda samo djelo nekog od posljednjih vlasnika, ostala sačuvana, a lijepo isklesane kamene plastike ima i drugdje, kao i nekoliko kamenica za kišnicu. Ulazim i u nekadašnju kapelu. S najviše točke na koju se usuđujem uzverati – našao se tu i jedan mlađi par, Nijemci, valjda bi me nekako, ako se skršim, svukli do Jezera – lijepo se vidi Orahovica i čopori za mene bezimenih naselja. Sve zajedno – impresivno!

Ružica grad jest najimpozantnija, ali ne i posljednja moćna točka orahovačkog područja. Spuštam se k jezerskom plavetnilu pa produžujem na kontra stranu od Orahovice. Tamo me strpljivo čeka Geološki stup, kako je služben nazvan kameni zid, pa se još češće čuje naziv Geološki zid. Iz(g)radila ga je tvrtka „Radlovac“ d. d., čiji bageri i kamioni, pokazujući tako da zid nije samo „šminka“ za naivne turiste, nesmetano rade na platou iznad zida. Eksploatiraju eruptivnu (dijabaz) i sedimentnu stijenu (dolomit), opskrbljujući industrijske gigante poput „Knaufa“ i „Rockwoola“.

Zid je visok osam i dug 50 metara, a kamenje ne potječe samo s ovog već i s drugih okolnih lokaliteta. Zastupljeni su stariji i mlađi paleozoik, donji i srednji trijas te tercijar, sve je fino označeno, a tu je i veliki pano s detaljnom geološkom kartom šireg područja. I da nekad davno nisam imao predmet geologija i radio u rudniku, opet bi mi bilo zanimljivo, a mogu misliti kako se oduševe stručnjaci. Sličnih sam objekata dosad vidio desetak, možda i koji više, i to u raznim državama; ne znam nikog iz tvrtke „Radlovac“, ali ću mirne duše kazati da je ovaj najbolji.

M.J. | Bljesak.info / Detalj s Geološkog zida

Geološki zid nalazi se – ne zapitah nikog otkud taj naziv? – na lokalitetu Hercegovac, a isto se nazivaju i još jedan potok, jedno jezero te ladanjska kurija preko puta kamenoloma. Iako se u dokumentima spominje kasno, tek nakon nestanka Osmanlija s ovih prostora, po arhitektonskim elementima – zidana je nekad na prijelazu iz kasne gotike u renesansu – jasno je da je puno starija. Nema dvojbe oko toga da su je koristili vlasnici Ružica grada kad im se dojadi verati na vrh brda pa požele malo zavjetrine. Zarasla je u šikaru, mada je, po arheološkim sondama i kompliciranoj unutarnjoj željeznoj konstrukciji koja zidove u jednom dijelu čuva da se ne uruše, vidljivo da nadležni poduzimaju mjere za spas građevine.

Nije ovo sve na orahovačkom području, ali se toliko može obletjeti za jedan dan. Ostala je pećina zvana Antina špilja, kažu da vrijedi popeti se do nje, masivni kameni stupovi Gutmannove željeznice visoko u brdima, između Gornje Pištane i Kokočaka, pa pravoslavni manastir svetog Nikole, također podalje od grada… Danas mi jedna ljubazna djevojka, na koju nabasah u knjižnici, pokaza duguljastu zgradu nekadašnje željezničke ložionice. U njoj je sada posjetiteljski centar s kušaonicom vina. Bila je zaključana, ali kad sljedeći put dođem, valjda budem bolje sreće: čaša vina za doping pa put odredišta do kojih danas ne stigoh. Nije nikakva reklama, samo preporuka: zaputite se u orahovački kraj, nećete se pokajati!